Povijest je obično organizirana u knjigama i, posljedično, u našem sjećanju i kolektivnoj imaginaciji kao niz izoliranih i uzastopnih događaja, čistih, čitljivih i jasnih – ali naravno, činjenice, dok se događaju, ne događaju se tako. Stvarno iskustvo povijesnih događaja mnogo je zbunjujuće, amorfnije, zbrkano, emocionalno i složenije od organiziranog brbljanja odlomka.
Sjećanje na događaje iz svibnja 1968. danas je priznanje, pa čak i divljenje, po samoj svojoj prirodi ono što se dogodilo u Parizu prije točno 50 godina, taj kaotični, anarhični, preklapajući i zbunjeni aspekt pravog lica bilo kojeg doba. Zbrka događaja, pravaca, osvajanja i poraza, govora i putova – a svi oni usmjereni na promjenu društva – najvažnije je naslijeđe pariških demonstracija iz svibnja 1968.
Studenti u Latinskoj četvrti, u Parizu, tijekom demonstracija
Studentski i radnički bunt koji je zauzeo glavni grad Francuske tijekom nekoliko tjedana u simboličnom petom mjesecu jednako kultne godine 1968. odvijala poput rane koja se nemilosrdno otvara na licu svoga vremena, tako da je svatko može vidjeti prije redukcionističkih interpretacija, djelomičnih simplifikacija, pristranih manipulacija – ili, kako je rekao francuski filozof Edgar Morin, svibanj 1968. pokazao je da je „podzemlje društva jeminsko polje”. Ni ljevica ni desnica nisu shvatile značenje i učinke pobuna, koje su završile pet desetljeća kao simbol nade da narodni pokret doista može transformirati stvarnost – makar i na difuzan i složen način.
Prosvjednici koji se sukobljavaju s policijom na periferiji Sveučilišta Sorbonne
Definirati, dakle, što je svibanj 1968., izvan činjenica, nije jednostavan zadatak – na isti način na koji mi patimo danas kada pokušavate razumjeti i zaobići događaje s putovanja u Brazilu u lipnju 2013. Baš kao što su demonstracije koje su počele tog lipnja prije pet godina započele kao pokret protiv poskupljenja javnog prijevoza i postale val mnogo većih, širih, složenih i paradoksalnih pokreta, događaji u svibnju 1968. u Parizu odstupili su od studentskih zahtjeva, zahtijevajući reforme francuskog obrazovnog sustava. Potaknut političkim duhom vremena te prosvjedima i sukobima koji su u to vrijeme zavladali u većini zapadnih zemalja, 68. svibnja postao je nešto više simbolično, šire i bezvremensko od puke rasprave o obrazovanju.
Vidi također: MDZhB: misteriozni sovjetski radio koji nastavlja emitirati signale i buku gotovo 50 godina
Studenti na Sveučilištu Nanterre, travanj 1968.
Početni zahtjevi, koji su dolazili od studenata koji su se krajem travnja pobunili na Sveučilištu Nanterre, na periferiji Pariza, (i vodilimladog, crvenokosog studenta sociologije po imenu Daniel Cohn-Bendit, tada star 23 godine) bili su točni: za administrativnu reformu na sveučilištu, protiv prevladavajućeg konzervativizma u odnosima između studenata i s upravom, uključujući studentska prava različitih spolova koji spavaju zajedno.
Cohn-Bendit je, međutim, smatrao da bi ta određena pobuna mogla eskalirati i zapaliti zemlju – i bio je u pravu. Ono što se dogodilo u nadolazećem mjesecu paraliziralo bi Francusku i gotovo srušilo vladu, okupivši studente, intelektualce, umjetnice, feministice, tvorničke radnice i druge u jednom kadru.
Daniel Cohn- Bendit predvodi demonstracije u Parizu
Širenje pokreta odvijalo se brzo i hitno, kao iskra u barutu, sve dok nije došlo do općeg radničkog štrajka koji će uzdrmati zemlju i de Gaulleovu vladu , u kojem štrajka oko 9 milijuna ljudi. Dok su studentski zahtjevi bili donekle filozofski i simbolični, radnički programi bili su konkretni i opipljivi, poput smanjenja radnog vremena i povećanja plaća. Ono što je ujedinilo sve skupine bila je prilika da postanu agenti vlastitih priča.
Pobune su navele Charlesa de Gaullea da raspiše nove izbore za mjesec lipanj, a predsjednik će pobijediti na ovim izborima, ali njegova će slika nikada se ne oporaviti od događaja –Na de Gaullea se počelo gledati kao na starog, centralizirajućeg, pretjerano autoritarnog i konzervativnog političara, a general, jedna od najvažnijih figura u cjelokupnoj modernoj povijesti Francuske, podnijet će ostavku na mjesto predsjednika sljedeće godine, u travnju 1969.
Čak i tako, danas je učinkovitije shvatiti naslijeđe svibnja 1968. kao društvenu revoluciju i revoluciju ponašanja, više nego političku revoluciju . Daniel Cohn-Bendit postao bi simbolična figura činjenica, uglavnom kroz ikoničku fotografiju na kojoj se pojavljuje nasmijan policajcu – što bi za njega bila imagistična definicija da tamošnja borba nije bila samo politička, nego ali i život , za zabavu, za oslobođenje, za ono što im je izmamilo osmijeh, od seksa do umjetnosti .
Iznad, kultna fotografija Cohna -Bendit; dolje, isti trenutak iz drugog kuta
Nakon tog prvog trenutka, sveučilište Nanterre završilo je zatvoreno sljedećih dana, a nekoliko studenata je izbačeno – što je dovelo do novih demonstracija u glavnom gradu, posebice na Sveučilištu Sorbonne, koje je, nakon velikih demonstracija početkom svibnja, završilo upadom policije i također zatvorenim. Nakon nekoliko dana krhkog sporazuma, koji je doveo do ponovnog otvaranja sveučilišta, dogodile su se nove demonstracije, sada uz jak sukob između policije i studenata. Od tada, minsko polje ofPodzemno društvo, koje navodi Morin, konačno je eksplodiralo.
Scene sukoba u Latinskoj četvrti, na rubu Sorbonne, između studenata i policije
Noć s 10. na 11. svibnja postala je poznata kao “Noć barikada”, kada su se automobili prevrtali i palili, a kaldrma pretvarala u oružje protiv policije. Stotine studenata uhićene su i hospitalizirane, kao i desetak policajaca. 13. svibnja više od milijun ljudi marširalo je ulicama Pariza.
Studenti i radnici zajedno marširaju Parizom
Štrajkovi, koji su započeli danima prije, nisu se vratili; studenti su okupirali Sorbonnu i proglasili je autonomnim i popularnim sveučilištem – što je nadahnulo radnike da učine isto, i zauzmu njihove tvornice. Do 16. u mjesecu, oko 50 tvornica bit će paralizirano i okupirano, s 200.000 radnika u štrajku 17.
Sljedeći dan, brojke će doseći više od 2 milijuna radnika – sljedeći tjedan, brojke bi eksplodirale: gotovo 10 milijuna radnika u štrajku, ili dvije trećine francuske radne snage, pridružilo bi se studentima u štrajku. Važan detalj je da su se takvi štrajkovi odvijali suprotno preporukama sindikata – bili su to zahtjev samih radnika koji su na krajubi izborio povećanje plaća do 35%.
Radnici u štrajku u tvornici Renault u svibnju
Dok se francuska radnička klasa pridružila borba, gomile su izlazile na ulice svakodnevno i sve više, podržane od strane Francuske komunističke partije, sa svojom maštom zapaljenom "Tet ofenzivom" i početkom sporog američkog poraza u Vijetnamu, suočavajući se s policijom kamenjem, Molotovljevim koktelima, barikadama, ali i parolama, povicima i grafitima.
Od poznate “Zabranjeno je zabranjivati” ovjekovječene u pjesmi Caetana Velosa oko ovdje su snovi, konkretni ili simbolični, postali grafiti na zidovima francuske prijestolnice, koji su savršeno označavali širinu zahtjeva koji su zavladali ulicama Pariza: “Dolje potrošačko društvo”, “Akcija ne bi trebala biti reakcija, ali kreacija”, “Barikada zatvara ulicu, a otvara put”, “Bježite drugovi, stari svijet je iza vas”, “Pod kaldrmom plaža”, “Mašta uzima maha”, “Budi realan, zahtijevaj nemoguće” , “Poezija je na ulici”, “Prigrli svoju ljubav bez ispuštanja oružja” i još mnogo toga.
“Zabranjeno je zabranjivati”
“Ispod pločnika, plaža”
Vidi također: Izumitelj Jelly Belly stvara kanabidiol Jelly Beans
“Budi realan, zahtijevaj nemoguće”
“Zbogom, de Gaulle, doviđenja”
Predsjednik de Gaulle čak je napustio zemlju i bio je blizu ostavke,baš kao što se mogućnost stvarne revolucije i komunističkog preuzimanja vlasti činila sve opipljivijom. General se, međutim, vratio u Pariz i odlučio raspisati nove izbore, s čime su se komunisti složili – čime je mogućnost konkretne političke revolucije ostavljena po strani.
Charles de Gaulle nalazi njegovi pristaše 1968.
Pobjeda predsjednikove stranke na izborima bila je golema, ali to nije bila osobna pobjeda de Gaullea, koji će sljedeće godine dati ostavku. Događaji iz svibnja 1968. bili su, međutim, nezaobilazna povijesna točka u povijesti Francuske i Zapada sve do danas – za različite strane. Jedni ih vide kao mogućnost oslobođenja i preobrazbe izborenu u narodu, na ulicama – drugi kao stvarnu prijetnju anarhije koja svrgava demokratske tekovine i republikanske temelje.
Dan poslije jedan noćni sukobi
Istina je da nitko do danas nije uspio stvarno objasniti događaje u cijelosti – a možda je to temeljni dio njihova značenja: nije ga moguće definirati na pojedinačna gesta, pridjev ili čak politička i bihevioralna orijentacija.
Ako su politička osvajanja bila stidljiva u odnosu na dimenziju pokreta, simbolička i bihevioralna osvajanja bila su i ostala golema: posijao sjeme snage feminizma, ekologije, homoseksualnih prava, svega onoga što je podcrtavalo shvaćanje da se revolucija i poboljšanja ne trebaju odvijati samo u okviru institucionalne politike, već iu oslobađanju života ljudi - također u aspektu simbolike i ponašanju.
Odnos među ljudima, prema državi, politici, poslu, umjetnosti, školi, sve se poljuljalo- gore i remont – zbog čega ostaje snaga tog mjeseca na ulicama Pariza. To su ipak pomalo neizbježni zahtjevi, koji još trebaju pozornost, promjene, šokove. Sam san da život može i treba biti drugačiji, te da tu promjenu moraju osvojiti ruke ljudi, gorivo je koje još uvijek pali kad pomislimo na svibanj 1968. – trenutak kada su govori napustili hladni aspekt i tehničke aspekte racionalnost i pretočeno u geste, borbu, djelovanje. Na neki su način takve pobune gurnule Francusku prema budućnosti i modernizirale društvene, kulturne i bihejvioralne odnose koji su počeli voditi zemlju.
Jean-Paul Sartre u razgovoru s pobunjenim studentima u Sorbonne, u svibnju 1968.
Usred zbrke značenja, želja i događaja koji su obilježili taj trenutak, francuski filozof Jean-Paul Sartre intervjuirao je Daniela Cohn-Bendita u mjesecu svibnju – i na ovaj načinU intervjuu bi moglo biti moguće izvući najučinkovitiju i najljepšu definiciju onoga što je bio svibanj 1968. “Postoji nešto što je proizašlo iz vas što proganja, što transformira, što poriče sve što je naše društvo učinilo ovakvim kakvo jest”, kaže Sartre . „Ovo bih nazvao širenjem polja mogućeg. Ne odričite ga se” . Shvaćanje da se ono što se smatralo mogućim, nakon izlaska na ulice, proširilo i da snovi, čežnje, želje i borbe mogu težiti više i boljih preobrazbi bilo je, prema Sartreu, veliko postignuće pokreta – i to je i danas njegova najveća ostavština.